Kad govorimo o terminologiji poboljšanja temeljnog tla baziramo se na poboljšanje njegovih fizičkih svojstava.
Tijekom vremena i utjecaja vanjskih faktora dolazi do smanjena fizičkih karakteristika samog tla zbog čega se javlja potreba za njegovom sanacijom. Razlog tome je taj da bi se omogućili potrebni uvjeti za stabilnost i sigurnost neke postojeće ili buduće infrastrukture kao i objekta kojima su potrebni određeni parametri u samom tlu.
Faktori koji utječu na potrebu za poboljšanjem temeljnog tla su raznoliki, poput nadograđivanja objekta ( slučaj kod postojećih građevina), promjena razine podzemne vode, povećanja slijeganja temeljnog tla, povećanja opterećenja na objekt, prodora vode itd.
Postoji više metoda poboljšanja temeljnog tla koje je podijeljeno u četiri glavne skupine:
Mehaničko
poboljšanje
- Tehnike plitkog zbijanja
- Tehnike dubokog zbijanja
- Hidromehaničko zbijanje
Hidrauličko
poboljšanje
Površinsko odvodnjavanje
Drenaža
Fizičko i kemijsko poboljšanje
Stabilizacija uz upotrebu smjesa
Injektiranje
Tehnike smrzavanja
Poboljšanje upotrebom dodataka
- Armirano tlo
- Upotreba geosintetika
Injektiranje
Metoda injektiranja dvokomponentnom poliuretanskom smolom razvila se 1975. godine u Skandinaviji. Primarni cilj ove metode je povećanje gustoće tla i čvrstoće oslabljenih formacija u tlu na način zbijanja čestica tla pomoću kompaktne smjese koja se utiskuje u tlo pod visokim tlakom. Ova metoda se može koristiti u različitim slučajevima poput:
- oslabljenja tla i pojave pukotina radi loše izgradnje
- oslabljenja tla nastalo i uzrokovano pojavom urušavanja, odvodnjavanjem i iskapanjem u blizini građevine ili infrastrukture
- izravnavanje slegnutih terena, priprema budućih gradilišta
Ova metoda je relativno nova, jednostavna i lako primjenjiva. Zbog svoje jednostavnosti kod izvedbe ne zahtijeva prekid drugih radova na gradilištu te ne ometa druge zadatake na samoj lokaciji. Metoda je primjenjiva kod svih vrsta tla, a najbolje rezultate daje kada je tlo rahlo i krupnozrnatog sastava.
Prije početka metode potrebno je odrediti sve parametre koji utječu na izvedbu kako bi se dobili najbolji mogući rezultati. Parametre koje je potrebno odrediti su:
- razmak između injekcijskih cijevi koji može iznositi od 0,5 metara do 1,5 metara (manji razmak između bušotina znači veću zbijenost tla)
- redoslijed injektiranja (od dna prema vrhu ili obrnuto)
- pritisak pumpe tijekom injektiranja (veća snaga pumpe znači brže injektiranje)
- brzina injektiranja
- volumen injekcijske smjese (ne smije biti prevelik kako ne bi došlo do nepotrebnog ili pretjeranog izdizanja tla)
- izdizanje (ukoliko je određeno projektom potrebno je odrediti granicu)
- određena injekcijska smjesa
Metoda se izvodi u četiri koraka. Prvi korak ove metode je izrada bušotina za injekcijske cijevi kroz koje će se materijal utiskivati u tlo. Bušotine su najčešće promjera do 2 cm. Ovisno o samim uvjetima na terenu te o potrebama samog objekta metoda je uspješna na dubinama od 2 do 10 metara. Drugi korak ove metode je ugradnja injekcijskih cijevi te injektiranje. Smjesa koja se utiskuje u tlo sastoji se od dvije komponente te su one kao takve prije samog injektiranja u tekućem stanju. S početkom utiskivanja dolazi do miješanja dviju komponenata te do nagle ekspanzije smjese u tlu čime se postižu željeni rezultati. Injektiranje se najčešće izvodi od dna bušotine prema vrhu iz razloga što se ovaj način injektiranja pokazao isplativijim i boljim u kontroli potrošnje materijala. Kako bi se postigli željeni rezultati istovremeno se radi injektiranje i izvlačenje cijevi na površinu.
